A što ako ti kažem da si premalo sebična?
Od malih nogu učili su nas da je sebičnost loša. Da je sinonim za bezobzirnost, za uzimanje bez davanja. Da je nešto što treba sasjeći u korijenu.
Ali… što ako nije?
Što ako postoji drugačija, promišljena i svjesna sebičnost, ona koja ne gazi druge, već nas vraća sebi? Što ako je upravo ta "zabranjena" sebičnost ključ za cjelovitost, a ne prepreka na putu do nje?
Jer kad se stvarno zagledamo u svoje želje, strahove i potrebe, vidimo da briga o sebi nije suprotnost brizi za druge – nego njezin temelj. I dok nas svijet uporno uvjerava da vlastite potrebe treba gurati na kraj reda, možda je vrijeme da se zapitamo: što se događa kad sebi damo ono što stvarno trebamo?
Možda je vrijeme da redefiniramo što znači biti sebična. Ne kao nešto loše, već kao čin vraćanja snage u vlastite ruke. Jer zdrava sebičnost ne samo da nam daje prostor da dišemo, već i omogućuje dublje, iskrenije odnose – s drugima i sa sobom.
Pet pitanja za preispitivanje naših potreba
Što god želimo, za čim god žudimo, na čemu god radimo – vrijedi zastati i zapitati se:
1️⃣ Koju potrebu s tim ispunjavam?
Ako žudim za uspjehom, je li to zato što želim potvrdu vlastite vrijednosti?
Ako sanjam o financijskoj slobodi, je li to zato što tražim osjećaj sigurnosti koji mi nedostaje?
Ako želim više vremena za sebe, znači li to da se trenutno osjećam iscrpljeno i nevidljivo?
2️⃣ Što mislim da će se dogoditi kada se ta moja potreba ispuni?
Kada postignem uspjeh, hoću li se stvarno osjećati dovoljno vrijednom – ili ću samo podići ljestvicu i tražiti novi dokaz?
Kada zaradim određenu svotu novca, hoću li se napokon osjećati sigurno – ili će me i dalje progoniti strah od gubitka?
Kada konačno budem imala vrijeme samo za sebe, hoću li znati kako ga iskoristiti – ili će me osjećaj krivnje pojesti?
3️⃣ Koji strah se iza toga sakrio?
Strah da nisam dovoljno dobra ako ne dokažem svoju vrijednost?
Strah od nesigurnosti, pa radije pokušavam "kupiti" osjećaj kontrole?
Strah da, ako si uzmem prostor, možda razočaram druge?
4️⃣ Što ako je taj strah zapravo samo zaštitnik nečega što mi je duboko važno?
Možda me strah neuspjeha zapravo podsjeća koliko mi je važno da moj rad ima smisla?
Možda me strah od izlaganja tjera da osnažim svoj glas i stanem iza sebe?
Možda me strah od napuštanja pokazuje koliko cijenim bliskost, ali da trebam naučiti stvarati odnose iz ljubavi, a ne iz straha?
5️⃣ Postoji li način da se ta potreba ispuni već sada, bez čekanja budućnosti?
Mogu li sebi dati potvrdu vrijednosti bez da čekam priznanje izvana?
Mogu li pronaći sigurnost u sebi, umjesto u broju na računu?
Mogu li se usuditi reći "ne" i odabrati sebe – bez grižnje savjesti?
Ne težimo savršenstvu, već cjelovitosti
🔸Ne mislim da trebamo težiti biti samo sretni. Jer to znači da ignoriramo tugu.
🔸 Ne mislim da trebamo težiti biti samo neovisni. Jer to znači da ignoriramo snagu zajednice.
🔸 Ne mislim da trebamo težiti biti samo jaki. Jer to znači da ignoriramo trenutke kada nam je potrebna nježnost i podrška.
🔸 Ne mislim da trebamo težiti biti samo produktivni. Jer to znači da ignoriramo vrijednost odmora i bivanja u trenutku.
🔸 Ne mislim da trebamo težiti biti samo pozitivni. Jer to znači da ignoriramo važnost suočavanja s teškim emocijama koje nose ključ rasta.
Ali mislim da trebamo težiti cjelovitosti.
Cjelovitost znači dopustiti sebi sve – i dane kada pucamo od energije i one kada ne možemo ustati iz kreveta. I trenutke kada smo nepokolebljivo sigurni u sebe i one kada sumnjamo u svaki korak. I periode kada smo vođe i one kada trebamo da netko drugi preuzme kormilo.
Znači prestati bježati od jednog dijela sebe u nadi da ćemo pronaći "savršenu" verziju sebe negdje drugdje.
Znači prestati vjerovati da ćemo biti "dovoljni" tek kad sve sjene nestanu, svi strahovi ispare, svi odgovori se poslože. Jer što ako upravo ti "nesavršeni" dijelovi nose ključ naše snage?
Možda je odgovor već u nama
Jedno pitanje za kraj:
Što ako sve što tražim – osjećaj mira, ljubavi, sigurnosti – nije u nekom budućem uspjehu, savršenoj verziji sebe ili vanjskom priznanju, nego u tome kako se odnosim prema sebi sada, u ovom trenutku?
I iza takve (refleksivne) sebičnosti stojim 100%.
Jer što ako je baš ta sebičnost – zapravo najdublji čin ljubavi prema sebi?
Kad si zadnji put rekla 'ne' bez grižnje savjesti?
